«Hety vierš byŭ natchniony navinoj pra toje, što probašč Zavalniuk paprasiŭ zrabić jaho dvornikam pry Čyrvonym kaściole. Nasamreč dla mastactva takija detali najbolš važnyja, navat bolš istotnyja za realnuju chranałohiju, ź ich paŭstaje historyja — historyja znakavych učynkaŭ. U maim žyćci Čyrvony kaścioł zajmaje admietnaje miesca. Užo nakolki ja nie carkoŭny čałaviek, a voś jaho palubiła, prychodziła tudy zaŭždy, kab prosta adpačyć u samocie ci pasłuchać kazań. Badaj, adzinaje miesca ŭ Minsku, dzie ja pačuvałasia ŭtulna, jon mianie trymaŭ u tym sumnym horadzie, pakul ja žyła tam», — napisała jana ŭ svojeasablivaj pradmovie.
Lohkija ściała harsetam biady,
hołas u hłotcy bietonnaj kanaje,
bolš nie dajucca ni vydych, ni ŭdych —
Minsk, ty vializnaja kletka hrudnaja!
Jak u žyvych tut zastacca, kali
śvišča nadzieja z pasiečanych vienaŭ?
Dziŭna, što Boh jašče nie spapialiŭ
našu biaźlitasnuju ajkumienu.
Dziŭna, što ŭ hetaj złamanaści złoj
jość jašče viernik zachopleny — dvornik.
Jon svajoj cichaj, upartaj miatłoj
liście va ŭzvyššy duchmianyja hornie.
Pracy staje. Nie ŭnimajecca Boh —
syple i syple listy svaje dołu
tam, dzie za rebrami čornych daroh
bjecca čyrvonaje serca kaścioła.





